O
miljeno odmaralište mnogih ljubitelja rijeke Tare, među kojima su i članovi Planinarskog kluba „Vjeverica“ iz Kotora, jeste kamp „Encijan“, smješten na obali sa bosanske strane. Već treće ljeto kako rekreativci svih generacija iz Herceg Novog, Tivta i Kotora provode odmor u ovom kampu, „ušuškanom“ preko puta Brštanovice. Odatle se uz instrukcije vrsnih skipera spuštaju čamcima niz Taru, uživajući u svježini bistre zelene rijeke, u uzbudljivom zapljuskivanju petnaestak bukova do Šćepan Polja, kao i u vodopadima Šipčanica i Manta vrela. Pozitivnu energiju crpe u pješačkim turama, veslanjem kajaka ili drijemajući u visećim ljuljaškama, spremajući večere u starinskom kotliću na logorskoj vatri, uz pjesmu i gitaru. Jana Mihalikova iz Bratislave, bivša državna juniorska prvakinja u kajaku jednosjedu i olimpijska reprezentativka Slovačke, već deset godina svake sezone dolazi u kamp. Prisustvovali smo kada se spustila kajakom niz Taru, prije no što se vratila u Slovačku.
– Svakog jutra tokom 21 dana spuštala sam se kajakom do Šćepan Polja, a ljudi iz kampa bi mene i kajak vraćali autom nazad. To je za mene velika pomoć, zato sam i volontirala radeći u kuhinji, poslužujući goste... Ranije sam dolazila sa troje djece, koja su sada odrasla, kao i sa suprugom, koji se u međuvremenu razbolio. Za nas je ovo veliki relaks, ovdje imamo drugu porodicu, poznaju nas svi i nama to puno znači – kaže Jana. Preduzetnik Evgen Popov, Rus iz Herceg Novog, u slobodno vrijeme planinarski trkač (trail running) i njegova osmogodišnja ćerka Maša, učenica OŠ „Milan Vuković“ hrabro su zakoračili preko devastiranog visećeg mosta koji je nekada spajao dvije obale Tare, sada i dvije države. Mala Maša bila je spojena sajlom za očev pojas, a ovaj doživljaj ovjekovječila je fotografijom. Imaće o čemu da piše kada krene u školu.
– Od 2014. godine često kampujemo ovdje, praktikujemo da dođemo jednom krajem aprila- početkom maja na otvaranje sezone raftinga. Tada dolazimo sa posebnom ekipom, bez djece jer je u to doba voda opasna. Zatim opet dođemo tokom jula – početkom avgusta, sa prijateljima i djecom, tako da smo ovdje obično dva puta godišnje, a nekada i tri puta. Sviđa nam se ta posebna energija, kamp je na posebnom mjestu u samom kanjonu, što nam izuzetno odgovara, da pobjegnemo od gradske vreve i buke. Malo je komplikovanija logistika, ali je s druge strane nezamenljiv taj doživljaj kada spavate u kanjonu, čujete huk Tare i kako se budite ujutru isto sa tim hukom. Postoje različite mogućnosti – da planinarite, da se penjete uz kanjon, ljudi su ovdje jako gostoprimljivi, predusretljivi, uslužni, o tome pričamo prijateljima i oni dolaze. Do sada smo doveli oko 15 porodica, koje su tako došle kao i mi, prvi put, a onda se često ponovo vraćaju u kamp, kazao nam je Boško Petrović, koji je predvodio grupu od trinaestoro porodičnih ljudi i djece iz Beograda.
Korito Tare u vrijeme niskog vodostaja pogodno je i za „kvad vožnju“, koju praktikuju Dušan iz Novog Sada i Ranko Davidović iz Frankfurta, koji je u Meštrajevcu, selu poviše „Encijana“, obnovio đedovu kuću. Imaju grupu zaljubljenika u ove terenske četvorotočkaše, sa kojima voze okolnim planinama – Zelengori, Vranovini, Obziru (na 2.050 metara).
– Volimo ovu teritoriju na tromeđi, svake godine dolazimo tri puta i svraćamo često u kamp. Ovo je najljepši kamp u prirodi na ovoj strani Tare, ovo je „od Boga raj“ – kaže Davidović. Iako je stalno zaposlen u državnoj firmi u šumarstvu, licencirani skiper za rafting Momir Pavlović iz Foče, svakog vikenda je na Tari, jer ga ovaj posao odmara i opušta. Domaćin kampa, Dragan Đurović-Đura, kaže da je nakon burnog i života punog stresova u Beogradu, našao druga Milana Šupića i svoj `božiji raj`na Tari.
Braća Milan i Zoran Šupić iz Foče, planinari od malih nogu, odrastali uz roditelje, službenike u Nacionalnom parku „Sutjeska“, osnovali su kamp prije 15 godina zajedno sa članovima planinarskog kluba „Encijan“, koji se u međuvremenu ugasio. Naziv „Encijan“ potiče od imena neobično lijepog cvijeta specifične, pomalo neprirodne metalik-plave boje, endemične vrste koja raste u pojasu od hiljadu ipo metara najviše.
Osim što je sjajan menadžer, Milan Šupić je i vrhunski dizajner – „tekstilac“, koji je svojom djelatnošću spojio turizam i proizvodnju sportske opreme. On vodi Turističko preduzeće „Encijan“, koje obuhvata kamp i turističku agenciju u Foči, i direktor je preduzeća u Pekingu, gdje kreira i proizvodi outdoor garderobu, planinarsku, rafting i opremu za ekstremne sportove, sa brendom „Sherpas“. Pokrenuo je proizvodnju u Pekingu prije 15 godina nakon što je zatvorio svoju fabriku u Foči sa 100 radnika i sada paralelno živi i radi na relaciji Kina - Bosna i Hercegovina. Šerpas je ime plemena koje živi na Himalajima, koje njeguje vodiče i organizatore ekspedicija na Mont Everest. Po njemu je i Milan dobio nadimak, te ga svi znaju i kao „Šerpa“. U kamp dolazi i jako puno poznatih faca, a svi posjetioci se ovdje osjećaju kao kod svoje kuće, to je ono što im prija.
– Ljudi su pronašli fenomenalno mjesto gdje mogu tih 24-48 sati ili par dana istinski „napuniti baterije“, da ih niko ne uznemirava, da uživaju u svakom trenutku. Rafting je osnov svega, a ljudi su spremni na razne kombinacije. Ima turista sa svih strana, od Amerike i Južne Afrike, preko Evrope, Rusije. Tara je postala brend, jako dobar turistički proizvod, nezaobilazna destinacija svakom turisti iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kaže Milan. Od par hiljada turista po svakoj sezoni je 60-70 posto gostiju povratnika, koji su svake sezone tu ili su bili prije godinu-dvije pa ponovo požele da dođu. To više nisu ni stalni gosti, kad neko dolazi deset godina zaredom, od početka ili po tri puta godišnje, onda je to već drugar-prijatelj – kaže Milan – Šerpas.
– Mi jesmo u „biznisu“, ali ne mora sve biti „na mjeru“, ipak smo mi kamp gdje se ljudi osjećaju drugačije u odnosu na klasični turizam, jer ih dočekujemo kao da su došli u našu kuću. Osjeća se ta pozitivna energija, koju daje i samo mjesto, družimo se i to ide opušteno i ležerno. Čim ljudi nogom kroče u kamp osjete tu vibraciju, lijepo im je, a to i jeste suština- da dijelimo ljepotu prirode, da svima bude lijepo i zbog toga se ljudi i vraćaju – kaže Šupić. Upozorava na ubrzanu nekontrolisanu gradnju kampova, kojih sada ima preko 30. Dnevno na rafting prosječno dolazi od 800 do 1.000–1.200 ljudi, čime se stvaraju strahovite gužve. Zbog toga se sa bosanske strane probija cesta, sa ciljem da se smanje gužve na graničnom prelazu i obezbijedi lakši pristup polaznoj tački za rafting.
– Tara je zaštićeno područje – prije par godina sa crnogorske strane je proglašen Park prirode Piva kao pridruženi par Nacionalnom parku Durmitor. To je prvi korak zaštite, ali anarhije ima puno. Previše i sa dosta anarhije se taj biznis razvija, prilično neuređeno zakonsko područje. Ni jedna ni druga država ne prepoznaju pravi kvalitet, potencijale i značaj prirodnog ambijenta, koji bi trebalo zaštititi, urediti poslovanje, ribolov, rafting – poručuje Milan Šupić.
Mirjana D. Popović
Surova komercijala „obara” Taru
– Tara je perfektno čista, i dan-danas je najveći rezervat pitke vode u Evropi, bakteriološki ispravna. Kad nema dovoljno zaštite, nema dovoljno rendžera, nema ustrojenih pravila, nego vlada anarhija, radi ko šta hoće, kad niko ne vodi računa o nečemu, onda radi svako što želi. Već je krenulo u negativnom pravcu, država treba da uredi te stvari, umjesto što nastoji da kupi socijalni mir - ako već ne može da ljudima obezbijedi neki posao, onda neka ne gleda kroz prste svakome ko pokrene bilo koji posao. Zato ovdje svako radi šta hoće – počinje gradnja, niču kampovi na sve strane, voze nelicencirani skiperi, s opremom, bez opreme, jednostavno- anarhija, to je ta ružna strana našeg posla. Previše ljudi ulazi u ovaj posao samo iz čiste, surove komercijalne osnove, onda je tu beskrupulozan rad. Tara je u usponu ali se bojim da ta ružna strana polako ne počne da je „obara“ – podijelio je Šupić svoju zabrinutost sa nama.
Najbolji komšija – Crnogorac
– Kad smo počinjali, preko puta nas na Brštanovici, na 300 metara odavde, bio je komšija Crnogorac, Raško Dendić, jedan jedini i najbolji komšija na svijetu koga imamo. Drvene splavove danas rade samo naslednici čuvenog splavara Adema Pendeka, od prije rata, čiji su sinovi nastavili tu tradiciju. Početak je bio mukotrpan, najviše je bilo dobre volje, pozitivne energije, fina ekipa, nas desetak. Par godina smo svu građu prevozili preko rijeke, dovozili građu u kanjon ovim istim putem koji je sad već asfaltiran. Lokacija je u nedođiji, te smo prije par godina napravili sebi protočnu mini-hidroelektranu, sada imamo struju, sami se snabdijevamo, mnogo nam je lakše. Doveli smo vodu iz planine, rješavali probleme u hodu... Kamp je urbanizovana cjelina, maksimalnog kapaciteta od 80 ležaja. Trudimo da ostane uklopljen u tu ambijentalnu prirodnu sredinu. Uzeli smo zemljište pod zakup, plaćamo kiriju na godišnjem nivou – objasnio nam je Šupić.